Palače
Varaždinske palače, velebne i raskošne zgrade koje nose imena svojih nekadašnjih vlasnika (ili graditelja) iz redova uglednih plemićkih obitelji, daju „barok“ Varaždinu kao „gradu baroka“. Njihova su pročelja postala sinonimom za eleganciju i razigranost varaždinske povijesne jezgre te su izvrsna inspiracija za okidanje fotografija jer na njima, baš kao i uživo, izgledaju prekrasno. U središtu Varaždina ima ih zaista mnogo te, ako ih promatramo kao cjelinu, možemo iz njih iščitati iznimnu priču o nekadašnjoj važnosti, slavi i bogatstvu Varaždina koji se, uz to, ponosi i statusom „nekadašnjeg glavnog grada“.
Današnja palača Drašković, smještena na dominantnom položaju središnjeg varaždinskog trga, izgrađena je na mjestu nekadašnje velike kuće za koju se zna da je postojala već 1616. godine, a bila je u vlasništvu iste obitelji. Svoj današnji oblik, dimenzije i ljepotu palača je dobila u drugoj polovici 18. stoljeća, a iznimnu povijesnu važnost daje joj činjenica da se u njoj 1756. nastanio hrvatski ban grof Franjo Nádasdy čime je Varaždin postao glavnim gradom ondašnje Kraljevine, sastavnog dijela Habsburške Monarhije. U palači je zasjedao i Hrvatski sabor te je u njoj, sve do velikog požara 1767., bilo i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća, odnosno tadašnje vlade.
Obnovom je palači vraćen njezin izvorni izgled, a posebno istaknuto mjesto zauzima veliki pozlaćeni grb obitelji Drašković na njezinom kamenom portalu.
Prema zapisniku Gradskog magistrata iz 1804. godine, tadašnji grof Erdödy odlučio je na lokaciji današnjeg zdanja izgraditi palaču. U tom naumu je i uspio te se procjenjuje da je ona dovršena 1805. godine, a to potvrđuje i stil gradnje. Palaču Oršić, za razliku baroka i rokokoa koji prevladavaju među sličnim zgradama povijesne jezgre, krasi ranoklasicistički stil, što se posebno ističe na njenom lijepom kamenom portalu.
Za one koji se pitaju kako to da se palača koju je izgradio grof Erdödy ne zove po toj obitelji, odgovor je jednostavan! Krajem 19. stoljeća palača prelazi u vlasništvo grofice Pauline Oršić, koja je očito u svijesti Varaždinaca ostavila dublji trag.
Najvrjednija rokoko palača u Varaždinu, ali i jedna od najznamenitijih u Hrvatskoj, sagrađena je 1764. godine, a ni veliki varaždinski požar iz 1776. nije je značajnije oštetio. Tijekom 18. stoljeća bila je dom obitelji Patačić te središte kulturnog i društvenog života grada. Nakon financijskog sloma obitelji, palača je mijenjala vlasnike i namjene, a sadašnji izgled zahvaljuje temeljitoj obnovi i rekonstrukciji krajem 90-ih godina prošlog stoljeća.
Nad njezinim kamenim portalom nalazi se „Božje oko”, simbol protureformacije kao dominantnog pokreta iz vremena njezine gradnje, a palaču krasi vrlo lijepi erker – zatvoreni kutni balkon s pogledom na Gundulićevu ulicu, Franjevački trg i Trg kralja Tomislava odnosno palaču Drašković. U dijelu palače uz Gundulićevu ulicu, među Varaždincima poznatoj gotovo isključivo kao „Dućanska ulica“, nalazi se metalna kornjača – cimer, nekadašnji simbol trgovine mješovitom robom, čiji se original nalazi u Gradskom muzeju. Cimeri su bili svojevrsne povijesne reklamne ploče, odnosno figure koje su označavale djelatnost obrta, a znale su predstavljati i simbol, ili kako bismo to danas nazvali, logo trgovca.
Tijekom rekonstrukcije palače pronađene su vrlo lijepe zidne slike s prikazima scena iz života s kraja 18. stoljeća koje su nekad služile kao dekoracija interijera. U dvorištu palače nalaze se vrlo dekorativne drvene grede koje nam dočaravaju Varaždin u vrijeme njezine izgradnje.
Na možda i najljepšem varaždinskom trgu, Trgu Miljenka Stančića, središnju poziciju zauzela je razigrana vanjština palače Sermage. Njezina rokoko vanjština rezultat je preuređenja 1759. godine, a strano ime dobila je zahvaljujući činjenici da je palača ženidbenim ugovorima prešla iz obitelji Prassinzky u vlasništvo obitelji francuskog plemstva Sermage. Njezin je skladni balkon od lijevanog željeza jedno od najistaknutijih stilskih obilježja palače, a veliko, u izvornom obliku sačuvano dvorište, tijekom ljetnih mjeseci postaje jedno od središta kulturnog života Varaždina jer se tada u njemu igraju kazališne i plesne predstave, održavaju razne gastronomske manifestacije te koncerti.
Kultura i palača Sermage neizbrisivo su povezani još od 1947. godine, otkad se u njoj nalazi stalni postav Galerije starih i novih majstora Gradskog muzeja Varaždin, u čijoj se zbirci posebno ističe Žitna madona iz 15. stoljeća, jedna slika iz Rubensove škole te ulja koja pripadaju Canalettovoj školi. Većina slika prispjela je iz okolnih dvoraca poslije Drugog svjetskog rata, a manji broj djela muzeju je darovao Stjepan pl. Leitner.
Tanka je granica između završetka varaždinskog baroka i početka klasicizma. Ponekad je riječ o samo nekoliko godina koje, u stilskom smislu, čine ogromnu razliku i otvaraju novu epohu. Palača Herzer, iako izgrađena nedugo nakon najpoznatijih baroknih zdanja Varaždina, nije ni barokna, ni rokoko, već je „čista“ klasicistička zgrada. Godina izgradnje je 1791., a još jedna razlika u odnosu na ostale velike palače povijesne jezgre jest i to što njezini „investitori“ nisu bili izvorni, već „kupljeni“ plemići, iz dobrostojeće građanske obitelji Herczer, koja se obogatila zahvaljujući poštanskim poslovima. Herczeri su, kao što je tada bilo sasvim uobičajeno, plemstvo kupili, što dokazuje i njihov plemićki grb koji je uklesan na kamenom portalu.
Palača je potpuno obnovljena i rekonstruirana, a u njoj se nalazi Entomološka zbirka Gradskog muzeja Varaždin, koja je životno djelo gimnazijskog profesora Franje Koščeca, izložena kao stalni postav pod nazivom Svijet kukaca. Svijet kukaca je krajem 90-ih godina prošloga stoljeća obnovljen i osuvremenjen te se smatra jednim od najljepših takve vrste u Europi.
Na majuru, nekadašnjem gradskom posjedu s gospodarskim zgradama, nasuprot bedema Starog grada, još u 17. stoljeću podignuta je ova reprezentativna barokna palača. No današnji oblik dobila je nešto kasnije, točnije oko 1775., kada ju je Jakob Erber preuredio u rokoko stilu. U njoj se danas nalazi znanstveni odjel Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu.
Raskošna i velika palača Erdödy izgrađena je polovicom 18. stoljeća i to izvan ondašnjih gradskih zidina, što tada nije bilo popularno među plemićkim obiteljima. Na sreću, obitelj Erdödy odlučila se na taj kora, čime je današnjem Varaždinu podarila predivnu vizuru na zapadnom rubu središta grada, a preko puta nje nalazi se prostrani, suvremeno uređeni Kapucinski trg. Palača je barokna, ali je njezin kameni ulazni portal izveden u stilu rokokoa. Polovicom 19. stoljeća preuređena je za potrebe tzv. Kapucinske vojarne, a radove je vodio varaždinski majstor Franciscus Arnold. Danas se, nakon cjelovite obnove i rekonstrukcije, u njoj nalazi poznata varaždinska Glazbena škola, koja je u palači Erdödy napokon našla sebi dostojan dom.
Nekoliko se zanimljivosti veže uz izgradnju ove lijepe palače. Prije svega, ona se, u vrijeme svoje gradnje, oko 1745., nalazila izvan gradskih zidina, u neposrednoj blizini južnog ulaza u grad. Nastala je spajanjem triju zasebnih kuća u jednokatnu uglovnicu s uglovnim erkerom, a kako se gradila u fazama, vanjština joj je stilski raznolika. Njezin portal s jedne strane ima obilježja kasnog baroka, a s druge strane prevladavaju klasicistička obilježja.
Velika palača Varaždinske županije jedno je od najimpozantnijih zdanja povijesne jezgre i dominira Franjevačkim trgom. Izgrađena je 1768. godine u rokoko stilu, no, za razliku od obližnje palače Patačić, stradala je u požaru. Obnovom joj ranija rokoko obilježja nisu vraćena sve do 2001. godine, kada je, nakon temeljne rekonstrukcije, ponovno zasjala u svojoj izvornoj ljepoti. Palača je danas, kao što je bila i u vrijeme izgradnje, sjedište Varaždinske županije. Na zabatu zgrade nalazi se grb koji je 1763. godine odredila kraljica Marija Terezija kao grb Varaždinske županije, a prolaskom kroz veliki haustor ulazi se u lijepo, zatvoreno dvorište u čijem se hladu održavaju razne manifestacije, često gastronomskog karaktera.
Slobodni i kraljevski grad Varaždin imao je svoje bedeme i svoje opkope. Za razliku od zidina Staroga grada, gradski bedemi većim su dijelom srušeni početkom 19. stoljeća. Jedini ostatak ostataka nekadašnjih moćnih gradskih utvrda su sjeverna ili “bečka” gradska vrata izgrađena u 16. stoljeću, danas poznatija kao Lisakova kula. Ova građevina ime je dobila prema njenom vlasniku iz prve polovice 20. stoljeća, trgovcu Lisaku.
Lisakova kula nalazi se na Trgu bana Jelačića ili popularnije zvanom “Banus placu”, nekada prostranom i uređenom trgu s kojega je ban Josip Jelačić s 50.000 vojnika revolucionarne 1848. krenuo u rat protiv Mađara.
Ovo velebno zdanje 1672. godine izgradili su varaždinski majstori Jakob i Blaž Jančić, i to kao sjemenište za đake varaždinske isusovačke gimnazije. Palača nosi ime Ivana Zakmardyja, tadašnjeg „predbilježnika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ jer je izgrađena o njegovu trošku.
Palača je prošla kroz ruke više vlasnika. Prvo ju je barun Stjepan Josip Patačić prodao svom savjetniku i kasnijem predsjedniku banskog stola, Jurju Petkoviću. Petkovići su je kasnije prodali obitelji Tomassi, uspješnim vlasnicima suknare, a u njihovo doba su se u većem, dograđenom dijelu palače, održavale i prve filmske projekcije u gradu.
Zgrada Zagrebačkog kaptola pripada skupini palača iz 18. stoljeća koje se smatraju ponajboljim graditeljskim ostvarenjima tog razdoblja. Ova palača jednokatnica diči se osobito lijepim kamenim klesanim portalom i ukrašenim pročeljem. Sagrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, a na njenom prvom katu nalazi se dvorana na čijem su stropu lijepe štuko dekoracije.
Palače
Varaždinske palače, velebne i raskošne zgrade koje nose imena svojih nekadašnjih vlasnika (ili graditelja) iz redova uglednih plemićkih obitelji, daju „barok“ Varaždinu kao „gradu baroka“. Njihova su pročelja postala sinonimom za eleganciju i razigranost varaždinske povijesne jezgre te su izvrsna inspiracija za okidanje fotografija jer na njima, baš kao i uživo, izgledaju prekrasno. U središtu Varaždina ima ih zaista mnogo te, ako ih promatramo kao cjelinu, možemo iz njih iščitati iznimnu priču o nekadašnjoj važnosti, slavi i bogatstvu Varaždina koji se, uz to, ponosi i statusom „nekadašnjeg glavnog grada“.
Današnja palača Drašković, smještena na dominantnom položaju središnjeg varaždinskog trga, izgrađena je na mjestu nekadašnje velike kuće za koju se zna da je postojala već 1616. godine, a bila je u vlasništvu iste obitelji. Svoj današnji oblik, dimenzije i ljepotu palača je dobila u drugoj polovici 18. stoljeća, a iznimnu povijesnu važnost daje joj činjenica da se u njoj 1756. nastanio hrvatski ban grof Franjo Nádasdy čime je Varaždin postao glavnim gradom ondašnje Kraljevine, sastavnog dijela Habsburške Monarhije. U palači je zasjedao i Hrvatski sabor te je u njoj, sve do velikog požara 1767., bilo i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća, odnosno tadašnje vlade.
Obnovom je palači vraćen njezin izvorni izgled, a posebno istaknuto mjesto zauzima veliki pozlaćeni grb obitelji Drašković na njezinom kamenom portalu.
Prema zapisniku Gradskog magistrata iz 1804. godine, tadašnji grof Erdödy odlučio je na lokaciji današnjeg zdanja izgraditi palaču. U tom naumu je i uspio te se procjenjuje da je ona dovršena 1805. godine, a to potvrđuje i stil gradnje. Palaču Oršić, za razliku baroka i rokokoa koji prevladavaju među sličnim zgradama povijesne jezgre, krasi ranoklasicistički stil, što se posebno ističe na njenom lijepom kamenom portalu.
Za one koji se pitaju kako to da se palača koju je izgradio grof Erdödy ne zove po toj obitelji, odgovor je jednostavan! Krajem 19. stoljeća palača prelazi u vlasništvo grofice Pauline Oršić, koja je očito u svijesti Varaždinaca ostavila dublji trag.
Najvrjednija rokoko palača u Varaždinu, ali i jedna od najznamenitijih u Hrvatskoj, sagrađena je 1764. godine, a ni veliki varaždinski požar iz 1776. nije je značajnije oštetio. Tijekom 18. stoljeća bila je dom obitelji Patačić te središte kulturnog i društvenog života grada. Nakon financijskog sloma obitelji, palača je mijenjala vlasnike i namjene, a sadašnji izgled zahvaljuje temeljitoj obnovi i rekonstrukciji krajem 90-ih godina prošlog stoljeća.
Nad njezinim kamenim portalom nalazi se „Božje oko”, simbol protureformacije kao dominantnog pokreta iz vremena njezine gradnje, a palaču krasi vrlo lijepi erker – zatvoreni kutni balkon s pogledom na Gundulićevu ulicu, Franjevački trg i Trg kralja Tomislava odnosno palaču Drašković. U dijelu palače uz Gundulićevu ulicu, među Varaždincima poznatoj gotovo isključivo kao „Dućanska ulica“, nalazi se metalna kornjača – cimer, nekadašnji simbol trgovine mješovitom robom, čiji se original nalazi u Gradskom muzeju. Cimeri su bili svojevrsne povijesne reklamne ploče, odnosno figure koje su označavale djelatnost obrta, a znale su predstavljati i simbol, ili kako bismo to danas nazvali, logo trgovca.
Tijekom rekonstrukcije palače pronađene su vrlo lijepe zidne slike s prikazima scena iz života s kraja 18. stoljeća koje su nekad služile kao dekoracija interijera. U dvorištu palače nalaze se vrlo dekorativne drvene grede koje nam dočaravaju Varaždin u vrijeme njezine izgradnje.
Na možda i najljepšem varaždinskom trgu, Trgu Miljenka Stančića, središnju poziciju zauzela je razigrana vanjština palače Sermage. Njezina rokoko vanjština rezultat je preuređenja 1759. godine, a strano ime dobila je zahvaljujući činjenici da je palača ženidbenim ugovorima prešla iz obitelji Prassinzky u vlasništvo obitelji francuskog plemstva Sermage. Njezin je skladni balkon od lijevanog željeza jedno od najistaknutijih stilskih obilježja palače, a veliko, u izvornom obliku sačuvano dvorište, tijekom ljetnih mjeseci postaje jedno od središta kulturnog života Varaždina jer se tada u njemu igraju kazališne i plesne predstave, održavaju razne gastronomske manifestacije te koncerti.
Kultura i palača Sermage neizbrisivo su povezani još od 1947. godine, otkad se u njoj nalazi stalni postav Galerije starih i novih majstora Gradskog muzeja Varaždin, u čijoj se zbirci posebno ističe Žitna madona iz 15. stoljeća, jedna slika iz Rubensove škole te ulja koja pripadaju Canalettovoj školi. Većina slika prispjela je iz okolnih dvoraca poslije Drugog svjetskog rata, a manji broj djela muzeju je darovao Stjepan pl. Leitner.
Tanka je granica između završetka varaždinskog baroka i početka klasicizma. Ponekad je riječ o samo nekoliko godina koje, u stilskom smislu, čine ogromnu razliku i otvaraju novu epohu. Palača Herzer, iako izgrađena nedugo nakon najpoznatijih baroknih zdanja Varaždina, nije ni barokna, ni rokoko, već je „čista“ klasicistička zgrada. Godina izgradnje je 1791., a još jedna razlika u odnosu na ostale velike palače povijesne jezgre jest i to što njezini „investitori“ nisu bili izvorni, već „kupljeni“ plemići, iz dobrostojeće građanske obitelji Herczer, koja se obogatila zahvaljujući poštanskim poslovima. Herczeri su, kao što je tada bilo sasvim uobičajeno, plemstvo kupili, što dokazuje i njihov plemićki grb koji je uklesan na kamenom portalu.
Palača je potpuno obnovljena i rekonstruirana, a u njoj se nalazi Entomološka zbirka Gradskog muzeja Varaždin, koja je životno djelo gimnazijskog profesora Franje Koščeca, izložena kao stalni postav pod nazivom Svijet kukaca. Svijet kukaca je krajem 90-ih godina prošloga stoljeća obnovljen i osuvremenjen te se smatra jednim od najljepših takve vrste u Europi.
Na majuru, nekadašnjem gradskom posjedu s gospodarskim zgradama, nasuprot bedema Starog grada, još u 17. stoljeću podignuta je ova reprezentativna barokna palača. No današnji oblik dobila je nešto kasnije, točnije oko 1775., kada ju je Jakob Erber preuredio u rokoko stilu. U njoj se danas nalazi znanstveni odjel Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu.
Raskošna i velika palača Erdödy izgrađena je polovicom 18. stoljeća i to izvan ondašnjih gradskih zidina, što tada nije bilo popularno među plemićkim obiteljima. Na sreću, obitelj Erdödy odlučila se na taj kora, čime je današnjem Varaždinu podarila predivnu vizuru na zapadnom rubu središta grada, a preko puta nje nalazi se prostrani, suvremeno uređeni Kapucinski trg. Palača je barokna, ali je njezin kameni ulazni portal izveden u stilu rokokoa. Polovicom 19. stoljeća preuređena je za potrebe tzv. Kapucinske vojarne, a radove je vodio varaždinski majstor Franciscus Arnold. Danas se, nakon cjelovite obnove i rekonstrukcije, u njoj nalazi poznata varaždinska Glazbena škola, koja je u palači Erdödy napokon našla sebi dostojan dom.
Nekoliko se zanimljivosti veže uz izgradnju ove lijepe palače. Prije svega, ona se, u vrijeme gradnje, a to je bilo oko 1745., nalazila izvan gradskih zidina, u neposrednoj blizini južnog ulaza u grad. Nastala je spajanjem triju zasebnih kuća u jednokatnu uglovnicu s uglovnim erkerom, a kako se gradila u fazama, njezina je vanjsština stilski raznolika. Njezin portal s jedne strane ima obilježja kasnog baroka, a druge strane prevladavaju klasicistička obilježja.
Velika palača Varaždinske županije jedno je od najimpozantnijih zdanja povijesne jezgre i dominira Franjevačkim trgom. Izgrađena je 1768. godine u rokoko stilu, no, za razliku od obližnje palače Patačić, stradala je u požaru. Obnovom joj ranija rokoko obilježja nisu vraćena sve do 2001. godine, kada je, nakon temeljne rekonstrukcije, ponovno zasjala u svojoj izvornoj ljepoti. Palača je danas, kao što je bila i u vrijeme izgradnje, sjedište Varaždinske županije. Na zabatu zgrade nalazi se grb koji je 1763. godine odredila kraljica Marija Terezija kao grb Varaždinske županije, a prolaskom kroz veliki haustor ulazi se u lijepo, zatvoreno dvorište u čijem se hladu održavaju razne manifestacije, često gastronomskog karaktera.
Slobodni i kraljevski grad Varaždin imao je svoje bedeme i svoje opkope. Za razliku od zidina Staroga grada, gradski bedemi većim su dijelom srušeni početkom 19. stoljeća. Jedini ostatak ostataka nekadašnjih moćnih gradskih utvrda su sjeverna ili “bečka” gradska vrata izgrađena u 16. stoljeću, danas poznatija kao Lisakova kula. Ova građevina ime je dobila prema njenom vlasniku iz prve polovice 20. stoljeća, trgovcu Lisaku.
Lisakova kula nalazi se na Trgu bana Jelačića ili popularnije zvanom “Banus placu”, nekada prostranom i uređenom trgu s kojega je ban Josip Jelačić s 50.000 vojnika revolucionarne 1848. krenuo u rat protiv Mađara.
Ovo velebno zdanje 1672. godine izgradili su varaždinski majstori Jakob i Blaž Jančić, i to kao sjemenište za đake varaždinske isusovačke gimnazije. Palača nosi ime Ivana Zakmardyja, tadašnjeg „predbilježnika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ jer je izgrađena o njegovu trošku.
Palača je prošla kroz ruke više vlasnika. Prvo ju je barun Stjepan Josip Patačić prodao svom savjetniku i kasnijem predsjedniku banskog stola, Jurju Petkoviću. Petkovići su je kasnije prodali obitelji Tomassi, uspješnim vlasnicima suknare, a u njihovo doba su se u većem, dograđenom dijelu palače, održavale i prve filmske projekcije u gradu.
Zgrada Zagrebačkog kaptola pripada skupini palača iz 18. stoljeća koje se smatraju ponajboljim graditeljskim ostvarenjima tog razdoblja. Ova palača jednokatnica diči se osobito lijepim kamenim klesanim portalom i ukrašenim pročeljem. Sagrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, a na njenom prvom katu nalazi se dvorana na čijem su stropu lijepe štuko dekoracije.
