Od nepoznatog datuma nastanka grada, o kojem znamo samo da seže jako daleko u povijest, preko razvoja u srednjem vijeku, industrijalizacije u 19. stoljeću pa sve do danas, Varaždin je oduvijek bio grad koji su njegovi stanovnici voljeli osobitim žarom, a gosti su se divili njegovoj ljepoti i hvalili njegov jedinstveni duh. Varaždin je tijekom svoje duge povijesti igrao mnogo velikih uloga, a ne treba zanemariti ni njegovu suvremenu važnost. Varaždin je neveliko, ali utjecajno kulturno, gospodarsko, obrazovno i turističko središte sjeverozapadne Hrvatske i jedna od važnih gradskih točaka cijelog kontinentalnog dijela zemlje.

Varaždin

Previous
Next

Varaždin se smjestio u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Nadmorska visina grada varira između 169 i 173 metara, a srednja godišnja temperatura je oko 10°C. Grad se nalazi uz rijeku Dravu, u plodnoj ravnici koja se u smjeru jugozapad – sjeveroistok spušta prema rijeci. Prema jugu, ravnica se lagano uzdiže prema regiji Haloze i Varaždinsko-topličkoj gori.


Varaždin se nalazi na graničnoj trodjelnici povijesnih regija Štajerske, Međimurja, Zagorja i gornje Podravine, bez da pripada ikojem od tih regionalnih kulturnih krugova. Varaždin je, naprosto – Varaždin; posebna mikroregija s vlastitim, varaždinskim identitetom, tradicijama i kulturnim obrascima.

PRVO SPOMINJANJE GRADA VARAŽDINA

Najstarije podatke o Varaždinu, o njegovu imenu, stanovnicima i imenima varaždinskih župana nalazimo u ispravi kralja Bele III. izdanoj 1181. godine. Grad tada nosi ime Guarestin (Garestin), njegovi se stanovnici nazivaju Guaresdienses, a imena župana glase Beleé i Motmir. U tom dokumentu kralj presuđuje u sporu između Zagrebačkog kaptola i varaždinskog župana Beleéa oko posjeda u Varaždinskim Toplicama.


Kako je Varaždin izgledao u to vrijeme i kako se u njemu živjelo, teško je govoriti. No ono što znamo jest da je grad nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na križanju starih rimskih prometnica, a njegova tadašnja jezgra smješta se u okvire središta današnjeg Varaždina, na potezu Optujske, Končareve, Vrazove, Zagrebačke, Ulice braće Radić, Franjevačkog trga i Kukuljevićeve ulice.

POVELJA IZ 1209. GODINE

Nedugo nakon prvog spomena 1181., Varaždin dobiva još jedan važan dokument – povelju kojom se građanima dodjeljuju prava kraljevskog i slobodnog grada. Time Varaždin postaje prvi grad u okvirima tadašnje kontinentalne Hrvatske u kojemu građani dobivaju pravo sami birati svog rihtara (suca) i nisu dužni plaćati porez.


Povelju je izdao hrvatsko-ugarski kralj Andrija II., koji je, u tom burnom periodu hrvatske i ugarske povijesti, neko vrijeme bio zatočen u blizini Varaždina, pa su mu građani (očito) pomagali kako bi mu olakšali uzničke dane. Iz zahvalnosti za gostoljubivost i pomoć, kralj im se odužio dodjelom tog prava koje je bilo od presudne važnosti za Varaždin, a time se, na simboličkoj razini, Varaždinci iznimno ponose i danas.

VARAŽDIN POSTAJE GLAVNI GRAD

Status slobodnog kraljevskog grada omogućio je ubrzani gospodarski i društveni razvoj Varaždina tijekom čitavog srednjeg vijeka, a njegova važnost potvrđena je sredinom 18. stoljeća, točnije 1756. godine kada je u gradu stolovao hrvatski ban Franjo Nadasdy. U Varaždinu se tada okuplja sva politička, gospodarska i kulturna elita Kraljevine Hrvatske što dovodi i do odluke carice Marije Terezije 1767. godine da upravo u Varaždinu osnuje Hrvatsko kraljevsko vijeće, odnosno Vladu, te za sjedište tog tijela izričito odredi Varaždin.


Tim činom Varaždin postaje glavni grad Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a politička moć značajno mijenja grad jer u dotadašnjem naselju obrtnika i trgovaca, gotovo preko noći niču plemićke kuće i palače.

POŽAR 1776. GODINE

Kao što znamo, Varaždin danas više nije glavni grad, a ta se promjena dogodila niti deset godina nakon dobivanja tog statusa zbog, ni više ni manje – duhana.


Naime, 25. travnja 1776. godine je, zbog nepažnje dječaka iz okolice Varaždina, na krovu gradskog majura izbio plamen koji se ubrzo pretvorio golemi požar. Dječaka je, navodno, ganjala gladna svinja pa mu je zapaljeni duhan pao na sijeno, a plamen se, nošen vjetrom, brzo proširio te zahvatio cijeli grad unutar tadašnjih zidina. Da stvari budu gore, u podrumu jedne trgovačke kuće bio je skriven puščani prah koji je, uz snažnu detonaciju, eksplodirao te prouzročio još veću paniku. Požar je ugašen tek trećeg dana, a progutao je gotovo 80% kuća i zgrada.


Varaždin su tada napustili ban, Kraljevsko vijeće, Sabor, plemstvo, brojni građani i obrtnici te tako zauvijek zatvorili priču o glavnom gradu koji nije Zagreb.

DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO

Požari ni tada, kao ni sada, nisu bili rijetkost. Ponavljali su se i događali često, a trauma koju je Varaždin doživio zbog velikog požara stvorila je i nešto dobro. Naime, nakon gašenja požara u Isusovačkom kolegiju 1864. godine, gasitelji su došli na ideju osnivanja vatrogasnog društva. Društvo je utemeljeno u svibnju te iste godine, a to je ujedno i najstarije dobrovoljno vatrogasno društvo u ovom dijelu Europe. Odmah po osnivanju, Varaždinci su pohrlili u njegovo članstvo koje je ubrzo brojilo, za to doba, impresivnih 200 članova.
Priču o povijesti varaždinskog, ali i hrvatskog vatrogastva priča jedinstveni Muzej hrvatskog vatrogastva, koji nikako nemojte zaobići.

Previous
Next

Grofica Marica

Sredina 19. stoljeća svojevrsno je europsko zlatno doba. Belle Époque, tj. lijepo razdoblje koje u cijeloj Srednjoj Europi donosi gotovo pola stoljeća mira te gospodarskog i društvenog napretka. Napredak i razvoj slijedi i kultura, simbolizirana veselim salonskim zabavama, bečkim valcerom, gramofonom i novinama, finim manirima i estetski visokim kriterijima u svim područjima ljudskog života.


Modni, kulinarski i glazbeni noviteti stižu u Varaždin gotovo istodobno kada i u veće europske metropole, a kavane postaju središnja mjesta okupljanja i druženja. Varaždinski glavni trg imao je jednu takvu pravu gradsku kavanu, iznad koje je neko vrijeme stanovao skladatelj Emmerich Kalman koji je navodno poznavao stanovitu groficu po imenu Marica pa je, kad je došlo vrijeme da napiše svoju slavnu operetu, to djelo nazvao po njoj.


Ne samo da je svoju operetu naslovio imenom njegove7 varaždinske prijateljice, već je i Varaždinu posvetio i najveći „hit“ tog djela, song Komm mit nach Varaždin koji se slušao, pjevao i izvodio (uz razne prigodne promjene teksta) u cijeloj tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji, ali i šire.


I danas, na istom mjestu kao i nekad, postoji kavana koja nosi ime skladateljeve prijateljice grofice Marice te svojim uređenjem, kao i ponudom kave i slatkiša, čuva sjećanje na varaždinski Belle Époque.

OTVORENI GRAD

Varaždin je oduvijek bio grad okrenut i otvoren svijetu. S obzirom na to da je nastao na raskršću puteva, a razvio se kao trgovačko i obrtničko sjedište, ljudi iz čitave Europe u njega su dolazili poslovati ili živjeti. Taj otvoreni duh zadržao se i u obliku čitave mreže partnerskih gradova s kojom je iskoračio i daleko izvan granica Europe.


Partnerski gradovi su: Auxerre (Francuska), Bad Radkersburg (Austrija), Montale (Italija), Koblenz (Njemačka), Ptuj (Slovenija), Ravensburg (Njemačka), Schaffhausen (Švicarska), Shaki City (Azerbajdžan), Trnava (Slovačka), Zalaegerszeg (Mađarska), Wuhan (Kina).

Jeste li znali?

Jeste li znali da je Varaždin jedini grad koji ima iznimno vrijedno leksikografsko djelo - vlastiti rječnik?

Ali ne zahvaljujući jezikoslovcima, već velikom varaždinskom glumcu Tomislavu Lipljinu, koji je, „kak pravi Varaždinec“, riječju i djelom, i to kapitalnim, neprestance iskazivao svoju ljubav i odanost kajkavskomu narječju. Njegov Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora rijedak je i vrijedan doprinos proučavanju urbane kajkavštine.
Jeste li znali?

Jeste li znali da je Varaždin posjetio Nikola Tesla?

U Varaždinu je živio Teslin ujak, s kojim je Nikola bio blizak. Dvije godine nakon majčine smrti konačno je uspio doći u posjet ujaku te je u Varaždinu ostao puna dva dana, što je za Teslu i njegove navike putovanja „našim“ krajevima bilo dugo. Legenda kaže da je prilikom druženja s ujakom pio tzv. noju, vino od posebne sorte grožđa poznato po svojoj jakosti, koje mu se toliko dopalo da mu je omiljeni ujak do kraja života u Ameriku slao redovite pošiljke, koje je on žedno iščekivao.
Jeste li znali?

Jeste li znali za poveznicu između I.B. Mažuranić i Varaždina?

Njezin djed s majčine strane bio je ljekarnik u Franjevačkoj ljekarni. Slučajno je pacijentu umjesto aspirina dao otrov strihnin pa je morao pobjeći u Bugarsku. Njegova je kći, majka Ivane Brlić Mažuranić, naslijedila kuću na Haliću, brežuljku u blizini Varaždina gdje je obitelj dolazila na odmor sve do njezine 16. godine kada su je prodali. No Varaždin i obližnji Halić ostali su čvrsto urezani u Ivanino pamćenje pa je napisala pripovijetku Baba Jaga s Halića koja je bila izgubljena sve do 2012. godine.
Jeste li znali?

Kako jedan krojački šegrt može groblje pretvoriti u "zeleno predvorje raja"?

Herman Haller, slavni upravitelj groblja koji je od varaždinskog posljednjeg počivališta stvorio čudo urbane hortikulture zapravo je bio krojački šegrt. Kao mladi krojač proputovao je cijelu Europu, ali je škare umjesto na platnu ipak upotrijebio na tujama, šimširima, magnolijama i tisama te tako groblje učinio mjestom na kojem se traži spokoj.
Jeste li znali?

Kako se može živjeti na Braču , a umjesto mora slikati Varaždin?

Ako se zovete Miljenko Stančić i veliki ste slikar kojemu je Varaždin „mjera i obrazac“ – možete. Stančić, čije ime nosi možda i najljepši varaždinski trg s veličanstvenim pogledom na Stari grad, bio je zaljubljen u scenografiju svoga rodnog grada koja ga je pratila gdje god je išao i stvarao, pa tako i na moru.
Jeste li znali?

Znate li zašto tuje na groblju plaču?

Grčki bog ljepote Apolon često je boravio u društvu mladih bogova. Jedan od nerazdvojnih prijatelja bio mu je Kiparis (Heraklov potomak). Kao znak prijateljstva, Apolon Kiparisu pokloni jelena. Za vrijeme jednog lova Kiparis slučajno pogodi jelena. Jadnu životinju Apolon pretvori u čempres-tuju, najtužnije drvo. U jutarnjim satima čempres ispušta biljni sok, koji nalikuje Kiparisovim suzama.
Jeste li znali?

Znate li priču o varaždinskim Romeu i Juliji?

Obitelj Pokupić imala je dva suina i prekrasnu kćer Anastaziju. Sinovi su kao vojnici branili Hrvatsku od Napoleona dok se Anastazija, zvana Stazica, igrala u vrtovima Staroga grada. Nestašna djevojka umalo se utopila u kanalu, ali život joj je spasio kapetan Milić. Između dvoje mladih ljudi razvila se ljubav, koju je, kako to u tužnim ljubavnim pričama biva, uništila obiteljska tragedija. Anastazijina oca su na sam dan njihova vjenčanja pogubili iz političkih razloga, a nju je tuga toliko shrvala da se razboljela i umrla. Anastazija i Milić ipak su se vjenčali na njezinoj samrtnoj postelji, a on se nakon njene smrti osamio i svakodnevno odlazio na groblje tražeći je. Ovu je gradsku priču u pripovijetci Ljubav lajtnanta Milića ovjekovječio Ksaver Šandor Gjalski.
Jeste li znali?

Zašto je balkon na palači Sermage zaobljen?

Grof Sermage želio je da njegova kći može, odjevena u krinoline, na balkonu uživati u pogledu na grad i promatrati tko im dolazi u goste. Kako joj se haljina pritom ne bi izgužvala, balkon je dobio, u to vrijeme neobičan, zaobljeni oblik koji je danas posebni ukras na ionako razigranoj fasadi te prepoznatljive varaždinske palače.
Jeste li znali?

Jeste li ste znali da Varaždin, iako nevelik grad, među svojim brojnim crkvama i kapelicama (ukupno ih je 12!) ima čak dvije s istim titularom?

Te dvije crkve su katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo i župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Biškupcu. Potonja se prvotno nalazila u selu Biškupcu nedaleko Varaždina, no s vremenom je Biškupec postao dio samoga grada, a njegova crkva jedna od gradskih crkava.
Previous
Next

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim. Više na stranici Izjava o kolačićima

X
Skip to content