Varaždinske legende

Suzana Malatinsky

PALAČA DRAŠKOVIĆ

Kazimir Drašković bio je izdanak bogate i moćne hrvatske aristokratske obitelji. Obilazeći svoje posjede u južnoj Ugarskoj zaljubio se u stanovitu Suzanu Malatinsky, koja je, uz to što je bila udana i neplemkinja, bila i protestantkinja, a u ono doba to je predstavljalo veliki problem.

Ipak, ništa od toga nije uspjelo stati na put njihovoj ljubavi, pa je tako gospođa Malatinsky postala grofica Drašković. Kazimir je, naime, kapetanskim činom kupio rastavu braka od Suzanina supruga. Njihov brak, kao i druge okolnosti u toj situaciji, šokirale su plemenitu obitelj Drašković, a negodovao je i bečki dvor. Međutim, grof i grofica Drašković doselili su se u Varaždin i uživali u svemu što je lagodan život bogatih plemića pružao. Živjeli su palači Drašković na današnjem Korzu koja je postala poznata po zabavama, balovima i krabuljnim plesovima, a rastrošni život istrošio je Kazimira koji je ubrzo umro i ostavio velike dugove.

Kako je Varaždin u to doba bio glavni grad, a u palači su stolovali Vlada i ban – moćni grof Franjo Nadasdy, koji se zagledao u groficu Drašković, pa je ona ubrzo postala grofica Nadasdy, a njezine zabave postale su još veselije, raskošnije i bučnije.

Stazica i lajtnant Milić

STARI GRAD

Jednu od najtužnijih varaždinskih ljubavnih priča ispripovjedio je Ksaver Šandor Gjalski. Ona započinje u vrijeme Napoleonskih ratova, kada je više od polovice današnje Hrvatske završilo pod francuskom upravom. U Varaždinsko-križevačkoj graničarskoj pukovniji služio je tada i mladi lajtnant Milić, lički carski časnik. U Starom gradu istovremeno je stanovala obitelj Pokupić iz okolice Karlovca, koja je u Varaždinu pronašla utočište pred Napoleonovim četama. Pokupići su imali kćer Anastaziju – Stazicu, rođenu 29. rujna 1799., koja je voljela šetati “baščom” (kako su stari Varaždinci nazivali opkope Starog grada). Mali grad i dvoje mladih ljudi – nije dugo trebalo da naočiti Milić zapazi lijepu Stazicu. Ljubav je planula i mladi je sretni par odredio datum vjenčanja na Stazičin rođendan – 29. rujna.

Ali…

Kako su se Napoleonove trupe povlačile, Stazičin otac poželio se vratiti na imanje svojih djedova u Pokuplje, no austrijski generali imali su drugačije zamisli. Pripojili su imanje Pokupićevih Karlovačkom generalatu s čime se stari Pokupić nikako nije mogao pomiriti, pa se pobunio protiv tog čina i počeo rogoboriti protiv njemačke uprave, zbog čega je protiv njega pokrenut veleizdajnički postupak, a on osuđen i pogubljen pred očima svoje kćeri na sam dan vjenčanja, 29. rujna.

Vjenčanje je, naravno, bilo, otkazano, a sama Stazica teško se razboljela. Lajtnant Milić je očajavao, ali se ipak potajno nadao da će sljedećeg 29. rujna vjenčanje biti održano. Međutim, Stazica je slabjela, a bolest ju je toliko shrvala da je jedva dočekala svoj dvadeseti rođendan. Na samrtničkoj postelji zauvijek je obećala ljubav Miliću i umrla mu na rukama 29. rujna. Milić je živio u kući kraj groblja, a kad je otišao u mirovinu, povukao se u samoću i svakodnevno šećući od groblja do “bašče” tražio svoju Stazicu. Živio je dugo, predugo. Navodno je posljednjeg dana svog života vidio Stazicu kako ga pozdravlja mašući mu sa zidina Staroga grada.
Umro je 29. rujna.

Ukleti spomenik Vatroslavu Jagiću

ŠETALIŠTE VATROSLAVA JAGIĆA

Spomenik Vatroslavu Jagiću prati nesreća od samog početka. Naime, u čast stogodišnjice rođenja velikog filologa Varaždinci su dali u Zagrebu izraditi spomenik, a nevolje su započele praktički odmah. Najprije je, zamislite, cijena bila viša od planirane pa su probijeni svi rokovi izrade, a kad je spomenik bio gotov, srušio se zbog vlastite težine i uništio jedan stan u Ilici.

Kip je prilikom pada srećom ostao čitav, ali nije u jednom komadu preživio preseljenje u Varaždin – naime, radnici su ga slomili. Da bi sakrili svoju pogrešku, uzeli su stvar u svoje ruke i navrat-nanos ga popravili, ne mareći za estetiku ili zakone prirode.

Zbog toga jadni Jagić ima jednu nogu kraću, odnosno stoji u neprirodnom položaju: lijeva noga mu je ispružena, a desna ispred lijeve također je ispružena. I to se nekako pregrmjelo, kip je postavljen na za njega predviđeno mjesto na ulasku u gradski park, da bi tek tada, nakon što je sve bilo gotovo, netko primijetio da je kaput u koji je Vatroslav Jagić odjeven – ženskog kroja. Ima gumbe na lijevoj strani.

Vinski doktori društva Pinta

PALAČA PATAČIĆ

Svojom originalnošću u društvenoj povijesti Varaždina svakako se izdvaja vinopijsko društvo Pinta koje je 1696. godine osnovao grof Baltazar Patačić. Pinta je okupljala “vinske doktore”, odnosno ljude koji su na obilnim gozbama, prema strogo određenim pravilima, uspjeli ispiti nevjerojatne količine vina i ostati živi.

Gozbe i velike količine vina izazivaju raskalašenost, što se nikako nije sviđalo varaždinskom kleru pa su se od njih često mogle čuti brojne moralne osude i prigovori zbog neumjerenosti, čemu su „Pintaši“ doskočili genijalnom dosjetkom: „Tko dobro pije, dobro spava. Tko dobro spava, ne griješi, a tko ne griješi, odlazi u nebo. Dakle, tko dobro pije, odlazi u nebo.“

„Vinski doktori“ nisu bili rodno isključivi pa je među njima bilo i istaknutih „pintašica“ iz visokog društva. Veliki „doktor“ Patačić širenje dobrog glasa o vinskom umijeću pretvorio je u jedan od svojih životnih ciljeva pa je, prema legendi, uvijek sa sobom nosio knjižicu “vinskih doktora” u koju je, do kraja života diljem Europe upisao njih čak 173.

Medvjedica

CRKVA SV. NIKOLE

Legenda kaže da se na mjestu današnje crkve Sv. Nikole na Trgu slobode, u neposrednoj blizini nekadašnjih južnih varaždinskih gradskih vrata, nalazio medvjeđi brlog.

Prema ovoj legendi, nakon što je na tom mjestu sagrađena prva crkva, u nju je najprije ušla medvjedica tražeći svoj brlog i medvjediće. Kada je shvatila da njih više nema, okamenila se od tuge, što je graditelje jako pogodilo pa su je, takvu okamenjenu, ugradili u znameniti crkveni toranj kako bi vječno svjedočila o svojoj žalosti. Ako ne vjerujete, pogledajte toranj crkve Sv. Nikole i pronađite kamenu medvjedicu.